Čovjek koji je najbolje godine proveo u neboderu Vjesnika: "Ogorčen sam. Požar je točka na nečinjenje i nemar"

Usto naviru i sjećanja onima čije su profesionalne karijere bile ugrađene u taj neboder visok 67 metara. Neki, poput Milivoja Pašičeka, ondje su proveli najbolje godine svoga novinarskog i uredničkog rada.

Pašiček je doajen hrvatskog novinarstva, urednik tiskanih izdanja u vrijeme kada je novinska kuća Vjesnik bila na vrhuncu, najjača u ovom dijelu Europe.

Od 1974. radio je u Vjesnikovoj novinskoj kući kao reporter i urednik Arene. Pisao je za Vjesnik, Večernji list, VUS (Vjesnik u srijedu), Start, Studio, Vikend... Od 1984. je kao glavni i odgovorni urednik Romana i stripova u kući Vjesnik potpisivao kultna izdanja Alan Ford, Laso, Trag, Život, Sirius i niz drugih. Potom je kao direktor te glavni i odgovorni urednik Vjesnikove press agencije (VPA) pokrenuo neka od najtiražnijih izdanja u ono doba poput Erotike i TOP-a.

"Zvali smo ga 'čokoladni toranj'"

Ako itko dobro zna meandre svih 16 katova Vjesnikovog nebodera, onda je to on. Ne čudi stoga njegova ogorčenost činjenicom da je požar u noći s ponedjeljka na utorak neboder pretvorio u nagorjeli kostur.

"Kad nakon omladinskog i studentskog tiska započneš svoj pravi profesionalni novinarski posao u 'čokoladnom tornju', kako smo ga znali zvati i kroz silne godine promijeniš nekoliko katova i uspinješ se od mladog reportera preko urednika, glavnog urednika i direktora, osjećaš bijes kada ti tu 'čokoladu' samo tako otmu. Kažem otmu, jer požar je samo crna točka na dugogodišnju neodgovornost, nemar i nečinjenje svih onih koji su obećavali kako će neboder obnoviti, a sada opet obećavaju. Inače, svakoga mjeseca se od plaća zaposlenika, a bilo nas je i pet tisuća, uzimalo za zgradu i tiskaru, a onda je sve to postalo nečije. Država i privatnici kao impotentni vlasnici, a nebriga na milijuntu potenciju", govori Pašiček.

Mjesto gdje su stasala velika novinarska imena

Naš sugovornik razočaran je i ogorčen.

"Ogorčen sam jer iz tog su nebodera najprije otjerani novinari, potom su makinacijama i 'pretvorbama' oteta izdanja onima koji su ih stvarali, pa je pometen i dnevni list Vjesnik, da bi neboder, ne samo simbol Zagreba, nego i ovoga dijela Europe, postao avetnjak. Zgrada koja te strese svaki put kad kraj nje prođeš, a kroz glavu ti se nižu slike života - Arene, Studija, Starta, Vikenda i drugih izdanja za koja si pisao ili ih uređivao, a onda ih je netko pomeo."

Pašiček kaže kako je Vjesnikov neboder svojedobno bio "tvornica novinarstva" u kojoj su stasala velika novinarska imena pišući za izdanja s milijunskim nakladama.

"Nije se smjelo dogoditi da bude spaljena kao na lomači", dodaje.

"Ako ga i sruše, križanje na Savskoj bit će - kod Vjesnika"

"Odgovorne valja podsjetiti da država koja ne štiti vlastite simbole, teško može graditi nove. Ali, znat će oni i ovaj put kako odgovornost maknuti sa sebe. Odgovorni zbog nečinjenja nisu samo spalili zgradu, već su opožarili srce i dušu tisuća onih kojima je neboder Vjesnika bio drugi dom ili su u njega navraćali", napominje.

Pašičeka smo pitali kakvu sudbinu opožarenog nebodera očekuje.

"Teško je reći što će biti jer to mora odlučiti struka, ali volio bih da opet zasja 'čokoladni toranj', moderan i lijep kakav je nekada bio. A bude li srušen, znam da će se još dugo za križanje na Savskoj govoriti – kod Vjesnika."